Pokušaj oslobađanja

Dobrodošli na moj blog

27.03.2017.

Apatija

Emocionalna osakaćenost, tj. blokiranost, inhibiranost. Apatija. Očaj, beznađe. Nezainsteresiranost. Naučio sam blokirati emocije godinama, sad su kao u boci bez čepa, ne mogu ih izbaciti vani. Bez emocija si mrtav čovjek, robot bez smisla, cilja. Emocije su kompas, kako živjeti bez njih. Toliko me obuzme to stanje da me ništa ne dotiče. Užas i strava. Pokušam pomoću savjeta onih self-help instruktora nešto uraditi na tom polju, ali jako je teško kad duboko zaglibiš. Kao ljuštura rasuta na komade. Prazan. Jedino je strah konstantan, ali to je emocija najniže vrste. I ljutnja, bijes zbog tog stanja. Nadam se da će proći uskoro. Užasno je, ne želim nikome to.

20.03.2017.

.

Prestajem, tj. smanjujem dopisivanje s njom. Čak i kad se javi prva, a javila se prva posljednjih par puta. Dosta mi je fatičke komunikacije, dosta mi je toga da kad je pitam šta joj je, skreće na banalniji razgovor. Dosta mi je toga što mi se ne želi povjeriti. Osjetim kao da se javlja iz kurtoazije. Ja sam njoj jedan od 20-50 ljudi s kojima komunicira, možda sam joj i drag ali ništa specijalno, samo "jedan od". Ona je meni puno iznad prosječnog druga, puno draža od toga. A kad je takav nesrazmjer i takva disproporcija u osjećajima s dvije strane, najbolje je prekinuti sve.

15.03.2017.

15.3.

Ne znam šta da pišem. Sitni su sati a ne mogu spavati. Tjeskoba traje 3 dana i iscrpila me. Dovela do apatije i inhibicije. A bio sam dobro tijekom odmora od posla. Socijalne situacije i odmah ponor. Ne mogu duboko disati, ne mogu mirno i staloženo funkcionirati, ne mogu se prirodno ponašati u okružju ljudi. Uvijek nekq tenzija. Ko sam ja, čega se toliko stidim? Zašto se guram u rupu? Kako da izađem iz ustaljenog obrasca samosputavanja?... Ona. Osjetim neku nedefiniranu emociju spram nje. Čak i kad sam fucked up, ćak i kad sam apatičan, ona mi izaziva neku emociju. Kad su mi svi dosadni i naporni, njena poruka na messengeru predstavlja radost. Ne javim joj se po par dana jer kontam, prekinut ću to sve. Ali ona se javi i pokaže da joj je stalo, kudi što se ne javljam. Stalo joj je, stalo joj je do mene, druga njenog, kao što joj je stalo do mnogo ljudi s kojima kontaktira, jer zrači ljubavlju. Meni je do nje stalo puno više od većine drugih osoba u mom životu. Tu je taj nesrazmjer. Prićamo o banalnim temama, zatvorena je, neće se povjeriti. Razdire me taj odnos kao i činjenica da ju neću upoznati... Ovaj blog trujem samo laprdanjem o sebi i svojim uglavnom negativnim osjećajima i stanjima, ali tome izvorno i služi.... Cijeli dan sve blokiram, inhibiram, samo strah biva na površini. Sad bar osjećam neku tugu, što je napredak, ironično. Ali bar se osjećam, malo, donekle.

13.03.2017.

?

Može li se curi od 27, situiranoj, poslovno uspješnoj svidjeti momak od 22 koji još studira, a pri tom mislim da joj ne može ni izgledom ni inteligencijom parirati? :/ i know answer already

09.03.2017.

kako

Kako ostati svoj, ne potpasti pod uticaj okoline? Pogotovo ako si introvert kao ja pa se lomiš zbog toga što šutiš, jet čudno je kad neko šuti, pa moraš nešto pričati iako ti se šuti. Pa tako vršiš nasilje nad samim sobom. Kako odabrati stranu između autentičnog mišljenja i ukalupljivanja? Pogotovo ako imaš uvijek jak poriv da kažeš svoje mišljenje bez izvrtanja, a istovremeno i manjak samopouzdanja i strah od odbacivanja. Prokleta anksioznost i tenzija. Kad bi se držao sebe i bio kritično realan kakav suštinski jesam malo tko bi me volio, ali bih bar ja sebe gotivio. Ovako ni to. Jedna pička koja se boji svakog rizika.

28.02.2017.

28.2.

Kroz koliko stanja moj mozak prođe u toku jednog dana, od funkcionalnosti do nefunkcionalnosti, od opuštenosti do straha, od apatije do zaljubljenosti, od rezignacije do motivacije. Mozak radi protiv mene. Da je kratko bar biti fokusiran na svijet oko sebe (koji nije baš tako ružan, dapače), a manje na hirove, strahove i krikove ovog mog glupog mozga.

23.02.2017.

Mučenje

Ogorčen sam ovim životom, vazda neki skokovi iz blagog minusa u veliki minus i obrnuto. Eventualno nekad uletim u blagu, kratku plus fazu. Stalno tjeskoba, nikad opuštenost, kriza identiteta. Frustriranost, negativnost pa povremeno i ozlojeđenost. Išao sam kod psihologinje, ona je ponudila da mi pomogne oko socijalne anksioznosti, ali i rekla da me može preporučiti psihoanalitičarki(jedinoj u ovom području) da se bavi moji potisnutim emocijama, itd. Nekako sam blizu tome da odem još na drugi termin ovoj za socijalnu fobiju, ali da onda prijeđem ovoj psihoanalitičarki.

13.02.2017.

13.2.

Planiram, tj. još nisam siguran ali vjerovatno ću se javiti nekom psihologu, ne bi li mi pomogao da se riješim problema i da počnem živjeti. Tjeskoban sam. Nije mi toliki problem što se osjećam loše, koliko je problem što takav moram među ljude. A to povlači za sobom potrebu da to sakrijem i potisnem, potrebu za usiljenom i umjetnom "radošću", glumom da sam OK. To dodatno pogoršava situaciju i razjebava me. Sutra ću odabrati nekog psihića odavde pa ugovoriti termin. Možda mi dadne kakav ljekić za dizanje ovih hormona sreće.

07.02.2017.

.

Kako sve potiskujem jebemu. Kako bih htio biti "što na umu to na drumu" tip (OK, uz malu dozu neophodne taktičnosti), a ne pičkica koja se boji svega. Mučno je ovako, paraliziram se da ne bih osjetio nelagodu, prestanem osjećati i razmišljati, a to ne ide tako, to nije život. Trebamo biti jebeno vrelo osjećaja, reakcija, misli, trebamo ih ispoljavati.

04.02.2017.

.

Stari izvukao invalidsku penziju na račun neuračunljivosti. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Uračunljiv je, i proračunat, govno jedno, koje 70% te jebene penzije ostavi u kafani. Zadnji račun platio 1993. valjda.


Stariji postovi