Pokušaj oslobađanja

Dobrodošli na moj blog

24.06.2017.

.

Kad pogledam u ogledalo vidim uplašeno, izbezumljeno, pasivno-agresivno štene koje bog te pita koliko nije izašlo u slobodu, iz svog samotnog kaveza.

24.06.2017.

.

Treba mi neki isjeljitelj da mi odmota gordijev čvor u glavi. Godinama bez samosvjesnosti turam u podrum razne osjećaje. Sad ne mogu doprijeti do njih, podrum je prepun i užasno smrdi a ja stojim na mjestu, frustriran svojim životom, nesretan.

09.06.2017.

.

Javi mi se, ljubazna je, što znači da ju nisam toliko smorio. Malo radosti u životm

06.06.2017.

.

Beznadežan kao rijetko kad. Zapetljao sam se, uništio sam se, toliko štete sam sebi nanijeo. Umoran sam, poražen i izlaz ne vidim. Tj. postoji izlaz i vjerovatno ću jednog dana pribjeći tome. Vidio sam se sinoć s djevojkom o kojoj sam pisao ovdje. Divna je. Pravi biser među ljudima. I onda tako pričam s njom, sav zbunjen i nervozan, a ona divma. I skužim koliko sam zastranio, koliko sam beživotan i mrtav, koliko nemam ništa pružiti. Među rijetkim je dragocjenim ljudima, a nisam je dostojan. Energetski i u svakom pogledu je 100 razina iznad. Dakle, ne vrijedim, mučim se. Zašto da živim?

14.05.2017.

Zajeb

Zajebao sam sve što je vrijedilo, od sebe, budućnosti, rijetkih ispunjavajućih odnosa koje sam imao.

07.05.2017.

Mučenje

Teško je ovako sa izbjegavajućim poremećajem ličnosti. Kad se bojiš ljudi, kontakta očiju, započinjanja komunikacije, kad stalno imaš osjećaj neadekvatnosti, kad imaš visoku razinu nekonstruktivne samosvijesti, stalne ruminacije, nefokusiranost na izvanjsko, pomućenost i strah povrh svega. Sve to osjećaš do te mjere da ne želiš kontakt s ljudima. A moraš, moraš se mučiti svaki dan. I moraš se odvojiti od sebe kako bi podnio to. Svaki dan se moraš izgubiti i biti zombi kako bi podnio sve to. Teško je. Htio bi pustiti nekog u svoj život ali ne usudiš se. Neko ti je čak veoma drag, ali sam stvaraš barijere za dalji razvitak odnosa. Odvajaš se od emocionalnog centra, treniraš se da budeš apatičan i avoličan jer emocije su previše neugodne da bi ih provario. Gubiš svaki smisao, svaku oštrinu percepcije i dodir s realnošću. Glumiš da bi opstao. Ali ne možeš ići toliko daleko da stvaraš alter ego, to ti je odvratno. Ali ipak malo glumiš, teatralan si, pretvaraš se da imaš neka interesovanja. Ne dozvoljavaš si da budeš sretan, smatraš da to ne zaslužuješ. Čak se i voliš samosažaljevati, ne eksplicite, ali ponašanje ukazuje na to. Veoma si ogorčen, čak i mizantropičan postaješ. Kompleksi te peru. Izostanak anksiozbosti je već nepoznat osjećaj. Maštaš o svršetku, konačnom uklanjanju osjećaja neadekvatnosti, straha, krivnje, neostvarenosti, dezintegriranosti, kraju mučenja. Ali ostaje na maštanju, zbog majke i oca. Ti inhibirani ne želiš da ti bude bolje, previše prijezira si usmjerio prema sebi i svemiru. Tu leži srž

01.05.2017.

.

Fuj kakve sam gadarije pisao o sebi. Ubi ova samoća u kasne/rane sate Radni prvi maj sutra

17.04.2017.

.

Formiramo se u pelenama, pri izgovaranju prvih riječi, izbijanju prvih zuba. Tad ne možemo suvislo racionalizirati, ali osjetimo osnovne, površne, ali elementarne emocije i osjećaje. U tih prvih par godina odnos s roditeljima je veliki faktor u formiranju kasnije odrasle ličnosti. Hoće li ta ličnost cijeniti sebe, hoće li znati pružiti i primiti ljubav, hoće li biti kukavica ili odvažna osoba. Tako neka recentna i relevantna istraživanja kažu. Ja se onda pitam koji je meni kurac, šta se meni tad desilo da bude ovako autodestruktivna, samosažaljiva, iskompleksirana, frustrirana, ogorčena pičkica...

27.03.2017.

Apatija

Emocionalna osakaćenost, tj. blokiranost, inhibiranost. Apatija. Očaj, beznađe. Nezainsteresiranost. Naučio sam blokirati emocije godinama, sad su kao u boci bez čepa, ne mogu ih izbaciti vani. Bez emocija si mrtav čovjek, robot bez smisla, cilja. Emocije su kompas, kako živjeti bez njih. Toliko me obuzme to stanje da me ništa ne dotiče. Užas i strava. Pokušam pomoću savjeta onih self-help instruktora nešto uraditi na tom polju, ali jako je teško kad duboko zaglibiš. Kao ljuštura rasuta na komade. Prazan. Jedino je strah konstantan, ali to je emocija najniže vrste. I ljutnja, bijes zbog tog stanja. Nadam se da će proći uskoro. Užasno je, ne želim nikome to.

20.03.2017.

.

Prestajem, tj. smanjujem dopisivanje s njom. Čak i kad se javi prva, a javila se prva posljednjih par puta. Dosta mi je fatičke komunikacije, dosta mi je toga da kad je pitam šta joj je, skreće na banalniji razgovor. Dosta mi je toga što mi se ne želi povjeriti. Osjetim kao da se javlja iz kurtoazije. Ja sam njoj jedan od 20-50 ljudi s kojima komunicira, možda sam joj i drag ali ništa specijalno, samo "jedan od". Ona je meni puno iznad prosječnog druga, puno draža od toga. A kad je takav nesrazmjer i takva disproporcija u osjećajima s dvije strane, najbolje je prekinuti sve.


Stariji postovi